Karta Armenije
Armenica.org (CC BY-SA 3.0)Armenija se nalazi u regiji između Kaspijskog jezera i Crnog mora, gdje još od pretkršćanskih vremena uvjeti nisu bili laki: nekoliko se etničkih skupina borilo za ovaj teritorij. Graniči s Turskom, Gruzijom, Azerbajdžanom i Iranom.
Ivan Ajvazovski: Krštenje armenskog naroda
Nacionalna galerija Ajvazovski, FeodosijaArmenija je jedna od najstarijih država u regiji, nasljednica drevne države Urartu. Prva nezavisna država, Velika Armenija, kojom je upravljala dinastija Orontid, postojala je već u 4.-3. stoljeću prije Krista, a Rimsko ju je Carstvo pokorilo u 1. stoljeću prije Krista. Od tada su armenski teritorij dijelili i osvajali razni neprijatelji - Perzijanci, Arapi, Turci i drugi. Armenija je bila prva država koja je prihvatila kršćanstvo kao svoju službenu religiju u 4. stoljeću poslije Krista. Kroz burnu su povijest zemlje Armenci migrirali u razne dijelove Kavkaza i Europe.
Armenske su zemlje od 16. stoljeća bile bojište rivalstva između turskih i perzijskih država. Istočna Armenija je sredinom 16. stoljeća postala zona perzijskog utjecaja, dok su Zapadnu Armeniju kontrolirali Turci, no samo neko vrijeme.
Perzija je od Armenije napravila satelitsku državu unutar perzijskih granica, dok su Turci osvojili "svoj" dio armenskog teritorija. U 17. stoljeću je velik broj autohtonih Armenaca koji su živjeli u "perzijskom" dijelu prisilno preseljen na unutarnja područja Perzije. Armenci su krajem 18. stoljeća započeli oslobodilačke pobune protiv perzijske vlasti. Tada je u čitavu priču ušlo Rusko Carstvo.
Nader-šah (1688.-1747.), jedan od najutjecajnijih vladara Perzije, osvojio je gruzijske teritorije Kartliju (Iberija) i Kraljevinu Kahetiju. Nakon smrti Nader-šaha, ti su teritoriji bili ujedinjeni kao gruzijsko Kraljevstvo Kartlije i Kahetije. 1783. godine je Georgijevskim ugovorom uspostavljen protektorat Ruskog Carstva nad kraljevstvom. Armenci su vidjeli kako se mogu pridružiti Rusko Carstvu i tako se zaštititi od daljnjih perzijskih osvajanja.
Israel Ori
Javna domenaJoš je ranije, 1701. godine, poznati armenski političar Israel Ori (1658.-1711.) otišao u Moskvu da bi zamolio Petra Velikog da pomogne armenskim zemljama da steknu neovisnost, no iako je Petar pristao na to, Ori nije mogao izvršiti svoju misiju - umro je 1711. pod misterioznim okolnostima. No kada je 1801. godine Kraljevstvo Kartlije i Kahetije postalo dio Rusije nakon odluke Aleksandra I., neka su etnički armenska područja koja su bila dijelovi kraljevine također postala ruska.
Rusiji je ovaj potez bio potreban da bi se suprotstavila agresivnom političkom stavu perzijske države koja je željela kontrolu nad kavkaskom regijom. Iscrpljeni od neprestanih perzijskih invazija, Armenci su očajnički trebali pridruživanje Ruskom Carstvu, kršćanskoj državi koja nije željela da armenski narod promijeni svoja vjerska uvjerenja i tradiciju. Istodobno su Armenci koji su živjeli u zapadnim dijelovima regije, službeno pod Osmanskim Carstvom, trpjeli stalno uznemiravanje turske vlade.
Armenska oblast u sastavu Ruskog Carstva (postojala do 1849.)
Armenica.org (CC BY-SA 3.0)Rusko-perzijski rat 1804.-1813. izbio je kao rezultat pridruživanja Kraljevstva Kartlije i Kahetije Rusiji - Perzija (Iran) je željela vratiti kraljevstvo u svoje područje utjecaja. Rusija je odlučno pobijedila u ovom ratu. Prema Gulistanskom ugovoru (1813.), teritorij Dagestana, istočna Gruzija, veći dio teritorija današnjeg Azerbajdžana i dijelovi sjeverne Armenije oduzeti su perzijskoj državi i pridruženi Ruskom Carstvu.
Ubrzo je, međutim, izbio novi rusko-perzijski rat 1826.-1828., koji je ponovno završio pobjedom Ruskog Carstva. Prema Turkmenčajskom ugovoru između Irana i Rusije, Istočna Armenija i Erevanski i Nahičevanski kanat pridružili su se Rusiji. 1828. godine je stvorena Armenska oblast kao dio Ruskog Carstva, a preseljenje Armenaca iz Irana i Osmanskog Carstva natrag u njihove rodne krajeve započelo je na inicijativu Rusije. To je za Armeniju označilo početak kulturne renesanse.
Armenska oblast je kasnije postala dio veće Kavkaske oblasti sa središtem u Tbilisiju. Iako je pružala zaštitu od iranskih i turskih osvajanja, Rusija je i dalje prisilno inzistirala na tome da se u lokalnim školama podučava ruski jezik. Štoviše, tom su regijom upravljali ruski administratori, uglavnom vojnici. To je potaknulo daljnje prosvjede armenskog naroda, sada protiv ruske vladavine, premda se relativni mir u regiji održao do kraja 19. stoljeća.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu