Revolucionarna rješenja svemirskog aviona „Buran“

U okviru pripreme za projektiranje višekratnog transportnog svemirskog broda (MTKK) „Buran“ („Snježna oluja“ na ruskom ), izvršene 1970-ih, formulirana su četiri osnovna problema koja je ovaj brod trebao riješiti. Tri su bila isključivo vojnog karaktera, što je značilo da je „Buran“ projektiran prije svega kao vojni sustav, a moguća civilna primjena mu je bila „dodatni zadatak“. 

Takav pristup bio je potpuno utemeljen, i na vanjskim, ali i unutarnjim osnovama, tj. onim vezanim za sam industrijski segment. „Buran“ je bio simetričan odgovor na projektiranje „shuttleova“ u SAD-u, koje je shvaćeno kao još jedan korak Washingtona u pravcu militarizacije svemira. Ne može se reći da se radilo o nekakvoj paranoji Kremlja, jer je zaista je postojao plan da se „shuttleovi" koriste i u vojne svrhe.

Međutim, uvjeti za razvoj infrastrukture civilne pilotirane astronautike znatno su se razlikovali u SSSR-u i SAD-u. Amerika je reciklirala ostatke programa „Apollo“, tj. stanicu „Skylab“, i više nije posjedovala nikakve tehničke sustave za čovjekov orbitalni let. Projekt višekratnog „svemirskog aviona“ za nju je predstavljao obnavljanje civilne astronautike s mogućnošću vojne primjene. Sovjetski Savez u tom je trenutku već posjedovao sustave za orbitalne letove, i ti sustavi uz određena poboljšanja još uvijek lete u svemir. To su rakete-nosači „Sojuz“, pilotirani svemirski brodovi „Sojuz“ i automatski teretnjaci „Progres“. Oslanjajući se na te tehnologije mogao se slobodno planirati i dodatni rutinski civilni zadatak „Burana“, s tim što su vojni zadaci imali prioritet. Amerikanci to sebi nisu mogli priuštiti, jer su bili prisiljeni letjeti u orbitu u „shuttleovima“.

Koliko je to bilo ostvarivo i udobno? Dovoljno je prisjetiti se da međunarodne posade i dalje lete na Međunarodnu svemirsku stanicu (MKS) na ruskim brodovima tipa „Sojuz“. Ruski sustav transporta se, dakle, pokazao kao bolji od američkog.

„Buran“ kao zrcalo znanstvenotehničke revolucije

Je li „Buran“ bio fantastičan prodor u tehnologiji, pokopan pod ruševinama sovjetske imperije? Ili je, kao što neki smatraju, bio odgođeni predstavnik ogranka astronautike koji je vodio u slijepu ulicu? Kako bismo dali odgovor na to pitanje treba se prisjetiti da u središtu pozornosti nije bio sam „Buran“, nego sustav „Energija-Buran“. Nosač „Burana“ je, za razliku od sustava lansiranja američkog „shuttlea“, bio samostalan projekt koji je možda imao još veći značaj.

Superteški nosač „Energija“ stvoren je s ciljem rješavanja cijelog niza zadataka, između ostalog trebao je funkcionirati i kao nosač „svemirskog aviona“. On je mogao iznijeti na nisku orbitu oko 100 tona korisnog tereta. Perspektivnija i moćnija verzija, „Vulkan" prema projektu je trebao iznositi 200 tona.

Sve u svemu, „Energija“ je letjela dva puta. Let s „Buranom“ bio joj je drugi po redu. U prvom letu,  u svibnju 1987., trebalo je iznijeti u orbitu zagonetni uređaj „Poljus“ („Skif-DM“), masivnu maketu buduće borbene kozmičke stanice „Skif“ teške 77 tona. Nažalost, pokušaj nije bio uspješan. Zbog pogreške u postavljanju komutacijske sheme uređaj se srušio u Tihi ocean. Drugo pitanje su poteškoće usklađivanja zadataka s mogućnostima „Energije“, jer u to vrijeme Sovjetski Savez još nije imao tako puno teških orbitalnih uređaja, ali je njihovo stvaranje bilo omogućeno samim tim što je postojao nosač.

Sam „Buran“ imao je čitav niz jedinstvenih tehnologija i rješenja. Koliko je vrijedio samo sustav automatskog ateriranja! No, on je u cijelom sklopu po važnosti izgledao kao sporedan, ili u najboljem slučaju kao ravnopravan element.

Višekratni teretni svemirski brod „Buran“ na leđima superteškog nosača „Energija“ (1988.). Izvor: RIA „Novosti“

Osim toga, za „Energiju“ je u budućnosti bio planiran veliki broj vrlo zanimljivih zadataka, i vojnih i civilnih. U planu je bilo nošenje teške satelitske platforme i uređaja predviđenih za daleki svemir. Tim planovima, međutim, realizacija nije bila suđena, i projekt „Energija-Buran“ ostao je usamljen kao „bijeli slon“ iz budućnosti koja nikada nije nastupila.

Kopija ili original?

Postoji mišljenje da je „Buran“ bio kopija američkog „shuttlea“. Konstruktori „Burana“ i njegov glavni tvorac Gleb Lozina - Lozinski nikada nisu skrivali da su mnoga rješenja za sklopove preuzeli od Amerikanaca. Štoviše, i sama formulacija zadataka postavljenog pred projektante sadržavala je cijeli niz zahtjeva o tome što „treba biti kao kod Amerikanaca“. Prema tome, vanjska sličnost sa „shuttleom" sasvim je očekivana, ali sličnosti se tu završavaju. Brodovi su se po mnogo čemu bitno razlikovali. Na primjer, nije bilo izvedivo da se u planirani limit korisnog tereta smjeste glavni motori, pa je „Buran“ letio bez njih.

No, njegov integrirani motorni sklop omogućavao mu je ulazak u orbitu pa čak i prilično često mijenjanje putanje. Konstruiranje težih nosača trebalo je osigurati realizaciju kompleksnog projekta „svemirskog aviona“. U prvim skiciranim varijantama on je imao masu od 120 tona, a maksimalna poletna masa „Burana“ koji je letio u svemir bila je smanjena i iznosila je 105 tona, jer se trebala uklopiti u ograničenja „Energije“ (u svom prvom letu „Buran“ je bio težak 79 tona). Različite su bile i mogućnosti. „Shuttle“ se spuštao ručno, a „Buran“ je imao sustav potpuno automatskog ateriranja. Osim toga, „Buran“ se mogao vraćati iz orbite na Zemlju s 20 tona korisnog tereta, a „ Shuttle“ samo sa 14.

Što se tiče tehnologija i materijala, tu je neumjesno govoriti o kopiranju od Amerikanaca. Sovjetski vojnosvemirski „high-tech“ je u jeku svoga najintenzivnijeg djelovanja izbacio cijeli niz izuzetnih rješenja, između ostalog i u pogledu novih materijala. Sovjetski inženjeri jesu išli tragom Amerikanaca, ali su uspjeli stvoriti više od 600 potpuno novih tehnologija.

„Buran“ danas i sutraIzgleda da su višekratni svemirski sustavi, kako pilotirani tako i bespilotni, prošli etapu u kojoj ideja „svemirskog aviona“ nije imala pravu alternativu. Današnji projekti višekratnih sustava, i američki i ruski, po sklapanju dijelova ne razlikuju se od „Sojuza“, samo što su veći, a u dogledno vrijeme trebali bi dobiti motore za ateriranje i dovoljno dobru zaštitu kako bi se bez oštećenja mogli vraćati iz orbite i ponovno letjeti u svemir. Na sadašnjoj razini tehnološkog razvoja to su još uvijek nezgrapni „orbitalni zrakoplovi“ kojima je teško upravljati pri ulasku u atmosferu.

Kakve su u vezi s tim perspektive sustava „Energija-Buran“? Njega sada nije moguće tehnološki obnoviti, jer kooperacija u zaista bitnim segmentima koja je stvorena 1980-ih gotovo više ne postoji. Sadašnja Rusija ne može napraviti ono što je Sovjetski Savez uspio uz velike napore. Uostalom, to više nije ni potrebno, jer je astronautika krenula drugim putem.

Ipak, do današnjeg dana čuvaju se spomenici epohe ruskog „svemirskog aviona“. Poznati „Buran“ iz moskovskog parka „Gorki“ samo je jedna od maketa u prirodnoj veličini koja je korištena za isprobavanje zračnog transporta sovjetskog višekratnog svemirskog broda. Postojali su, međutim, i pravi brodovi. Povijesni „Buran“ koji je boravio u svemiru uništen je u svibnju 2002. u Kazahstanu, kada se na 112. platformi raketodroma „Bajkonur“ obrušio krov montažnog sustava za testiranje. Ostaci tog „Burana“, kao i ostaci primjerka rakete-nosača „Energija“ koji se tamo nalazio, podijeljeni su kao suverniri, a prema nekim podacima neki njegovi sklopovi (između ostalog i makete motora RD-0120) prodani su Kini. U muzeju raketodroma „Bajkonur“ stoji drugi primjerak. I on je, kao i prvi (koji je letio), danas vlasništvo Kazahstana. Još dva primjerka (četvrti i peti) bila su u početnoj fazi izrade. Jedan dio njihove konstrukcije rasklopljen je 1990-ih u Tušinu, a drugi dio se još uvijek tamo nalazi.

Treći primjerak nije bio dovršen i dugo se nalazio u Tušinu, sve dok 2011. nije prevezen na područje Instituta za aeronautiku „Gromov“ u Žukovskom pored Moskve, s ciljem da se restaurira i kasnije prikaže na avio-svemirskoj izložbi MAKS u okolici Moskve. To je zapravo posljednja mogućnost da se od pravog svemirskog broda napravi spomenik velikom i lijepom projektu „Buran“.

Ruski tekst na sajtu RIA „Novosti“