Druženje s prijateljima na nekoj društvenoj mreži danas ne predstavlja gotovo nikakav problem. A 1998. pronalazak osnivača kompanije ABBYY Davida Jana (Yanga) (državljanin Rusije rođen u Erevanu, otac Kinez, majka Armenka) praktički je otvorio vrata novog svijeta. On je izumio džepno računalo Cybiko, s kojim se moglo igrati i komunicirati, nešto između Facebooka, Tindera i WhatsAppa. Imao je vlastiti operativni sustav i aplikacije, a takvi uređaji mogli su formirati dinamičku mrežu. U Sjedinjenim Državama za samo je nekoliko mjeseci prodano 250 000 ovih uređaja.
Antivirusni programi danas postoje praktički na svakom uređaju. Ali početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, izloženost štetnim programima predstavljala je ozbiljnu prijetnju za računala. Godine 1993. Igor Danilov, zaposlen u znanstveno-proizvodnom udruženju "Lenjinec", stvorio je program Dr. Web, koji je prvi put u povijesti bio u stanju ne samo otkriti, nego i eliminirati polimorfni virus koji je šifrirao svoj kod inficiranjem datoteke. 1996. godine ruski antivirus na usporednom testiranju identificirao je 100% takvih virusa. Njegov heuristički analizator, koji koristi različite pokazatelje da identificira opasne programe, još uvijek nepoznate antivirusu, uspješno je prepoznao "zarazu".
Inženjer Aleksej Pažitnov pokušao je 1984. godine "prebaciti" u računalo figurice "tetramino". Igra je unaprijeđena i programirana za računalo Elektronika 60. U početku je Tetris izgledao prilično primitivno. Figurice su se sastojale od tekstualnih znakova poput zagrada i crtica. Nešto kasnije, mladi programer Vadim Gerasimov napravio je igru za IBM računala u formi koja je već svima poznata. "Tetris", koji je išao iz ruke u ruku na disketama, postao je hit među programerima u SSSR-u, a ubrzo i šire.
Kod osoba koje pate od glaukoma povećava se očni tlak, što dovodi do smanjenja oštrine vida. A izgledi su, nažalost, poražavajući - sljepilo. Inovativnu metodu borbe protiv ove bolesti osmislio je oftalmolog Svjatoslav Fjodorov. On je 1973. godine izveo operaciju tijekom koje je formirao put za odljev intraokularne tekućine. Nakon nepenetrirajuće duboke sklerektomije, tlak se postepeno vraća u normalu, a djelovanje na očni živac smanjuje se. Fjodorovljeva metoda danas se koristi širom svijeta te se i dalje smatra jednom od najnetraumatičnijih i najefikasnijih u liječenju glaukoma.
Godine 1968. inženjer Arsenij Gorohov patentirao je uređaj za programiranje, prototip suvremenog osobnog računala, koji je on nazvao "intelektor". Uređaj je bio namijenjen prvenstveno za izradu složenih inženjerskih crteža. Imao je tipkovinu, sistemsku jedinicu i monitor. Ali u znanstveno-istraživačkom institutu u kojem je radio Gorohov njegov izum nije bio udostojen pažnje, budući da je ocijenjen kao previše jednostavan kako bi mogao funkcionirati. Ono što je od patenta dobio, po riječima samog izumitelja, bilo je zadovoljstvo i nagrada od 50 rubalja. A suviše jednostavna ideja, kako je rečeno, nekoliko desetljeća kasnije postala je toliko uobičajena stvar, budući da računalo ima gotovo svatko.
Prirodno zračenje sastoji se od različitih valova, svaki sa svojom frekvencijom i fazama. Za njegov ravnomjeran tok stvorene su posebne strukture od nekoliko poluvodičkih materijala različite vodljivosti i zazora. Žores Alfjorov i njegov američki kolega Herbert Kroemera neovisno jedan o drugome radili su na njihovom stvaranju. Godine 1968. sovjetski znanstvenici uspjeli su stvoriti laser zasnovan na poluvodičkim heterostrukturama koji je mogao kontinuirano raditi na sobnoj temperaturi. Dvojica znanstvenika 2000. godine dobila su Nobelovu nagradu za fiziku. Danas, razgovarajući telefonom ili gledajući film na DVD-u, koristimo Alfjorovljev izum u svakodnevnom životu.
Godine 1961. Gagarinov "Vostok 1" postao je prva svemirska letjelica s ljudskom posadom. Prema planu, let je trebao biti potpuno automatski. Ali kozmonaut je imao na raspolaganju uređaje koji su mu omogućavali da uključi ručnu kontrolu, nakon otvaranja koverte s digitalnim kodom. Praktično, pilotirana kozmonautika i danas je prilično relativan pojam. Za razliku od "zemaljskih" pilota, kozmonauti, iako prate tok leta i stanje broda, interveniraju samo po potrebi, poput ručnog pristajanja, korekcije orbite ili slijetanja, kao na američkom "shuttleu".
Razvoj atomske energije 1950-ih omogućio je stvaranje ledolomca koji bi, bez dopunjavanja goriva, mogao krčiti put konvojima brodova duž Sjevernog morskog puta tijekom cijele sezone plovidbe. U vrijeme početka gradnje ledolomca "Lenjin" bio je to prvi civilni brod na svijetu na nuklearni pogon. U službu je ušao 1959. godine i već u prvim godinama predvodio je nekoliko stotina brodova kroz led. Tek 1989. "Lenjin" je zauvijek pristao u Murmansku.
Kodno ime prvog umjetnog Zemljinog satelita bilo je PSA 1 (Prostejšij sputnik-1), odnosno "Najjednostavniji satelit 1" . Lopta s antenama, međutim, bila je kompletan znanstveni instrument koji je istraživao prolazak radio valova kroz ionosferu, određivao gustoću gornjih slojeva atmosfere pri usporavanju i provjeravao uvjete rada opreme prilikom lansiranja u orbitu i svemir. Razvijen od strane grupe sovjetskih znanstvenika (pod rukovodstvom Sergeja Koroljova i Mihaila Tihonravova) i lansiran u orbitu 4. listopada 1957. godine, aparat je shvaćen u najjednostavnijem smislu, čovječanstvo je konačno zakoračilo u svemir.
Prvi eksperiment sa svemirskom prehranom proveden je tijekom leta u svemir psa Lajke 1957. godine. Za Lajku je bila osigurana automatska hranilica s vlažnom hranom. Tijekom letova Jurija Gagarina i Germana Titova istraživanja su također obuhvaćala i potrebu za hranom. Jela za kozmonaute punjena su u tube i pakirana u hermetički zatvorenim vrećicama. Razbacane mrvice i kapljice mogle su biti opasne. Kako se ispostavilo, čak pri relativno niskoj potrošnji energije u bestežinskom stanju bilo je potrebno najmanje 2800 kalorija dnevno.
U tehnološkoj utrci SSSR je mogao prestići Sjedinjene Države nekoliko desetljeća ranije. Deset godina prije nego što je u Americi demonstrirana prva komunikacija među računalnim serverima, vojni inženjer kibernetičar Anatolij Kitov, 1959. godine, osmislio je projekt stvaranja jedinstvene mreže računalnih centara. Praktički je ponudio model interneta. Strojevi bi upravljali sovjetskom ekonomijom, pritom bez ikakve papirologije, na daljinu. Međutim, ni za ovu, kao ni za ideju o sličnoj mreži koju je 1962. godine predložio kibernetičar Viktor Gluškov, nije bilo razumijevanja. A internet je zapravo stigao već u postsovjetsku Rusiju, iz inozemstva.
Princip rada lasera početkom 20. stoljeća predvidio je Albert Einstein. Međutim, prvi su ga primijenili sovjetski znanstvenici. Godine 1939. fizičar Valentin Fabrikant pretpostavio je da se može dobiti konstantno elektromagnetno zračenje i stvoriti usmjereni snop svjetlosti. Njegov rad nastavili su Aleksandar Prohorov i Nikolaj Basov i uspjeli prvi u svijetu stvoriti generator stalnih elektromagnetnih valova. Prilikom prolaska kroz snop molekula amonijaka pojavljivao se siguran snop. Sovjetski su znanstvenici 1964. godine dobili Nobelovu nagradu za ovo dostignuće. Zajedno s njima, laureat je postao i američki fizičar Charles Townes, koji je proveo slična neovisna istraživanja.
Činjenicu da se energija diobe atoma može koristiti u miroljubive svrhe znanstvenici su shvatili još u vrijeme razvoja atomske bombe i s razradom proizvodnje obogaćenog uranija. Ideju akademika Petra Kapice iz 1945. godine preuzeo je Igor Kurčatov. Prva nuklearna elektrana u Obninsku puštena je u rad u lipnju 1954. godine. Reaktor, koji je kao gorivo koristio obogaćeni uranij, radio je na parnu turbinu i generator koji je proizvodio električnu energiju snage pet megavata. Princip rada pokazao se toliko uspješnim da se kasnije u budućim nuklearnim elektranama uglavnom ponavljao s nekim tehničkim poboljšanjima. Nuklearka u Obninsku radila je bez ikakvih kvarova čitavih 48 godina.
Povjesničar i lingvist Jurij Knorozov, koji se bavio majanskim jezikom, odlučio je dešifrirati ga. Bio je to gotovo nemoguć zadatak, budući da nije bilo prevedenih tekstova koji bi pomogli da se hijeroglifi razumiju. Knorozov je u tu svrhu koristio 29 hijeroglifa koje je u 16. stoljeću zapisao monah Diego de Landa i otkrio da svakom znaku odgovara slog. On je uspio prevesti sačuvane rukopise, a prve rezultate predstavio je 1952. godine. Kasnije je metoda dešifriranja drevnih tekstualnih sustava koju je stvorio Knorozov omogućila razumijevanje i drugih sustava pisama.
Ortopedi metodu Gavrila Ilizarova smatraju zamašnjakom kojim je pokrenut suvremeni razvoj ove oblasti medicine. Godine 1951. liječnik u oblasnoj bolnici u Kurganu osmislio je metodu spajanja i produžavanja kostiju, konstrukciju nekoliko prstenova i šipki, koja se stavlja na ud, a zatim unakrsno provlače igle. Prvi pacijent bio je na nogama za tjedan dana. Na sličan način aparat Ilizarova pomagao je produženju udova: koštano tkivo raslo je prilikom razdvajanja prstenova. Ova se metoda od osamdesetih godina koristi u inozemstvu.
Patent automatskog digitalne računskog stroja dopisnog člana Akademije znanosti Isaka Bruka i inženjera Bašira Ramejeva, registriran u prosincu 1948. godine, ispostavio se kao jedan od najvažnijih događaja u eri računala. Pronalazak sovjetskih inženjera koristio je binarni sustav. Njihov je stroj gotovo istovremeno s britanskom EDSAC-om postao jedan od prvih modernih računala kod kojih je program bio čuvan u memoriji uređaja. Osim toga, koristio se binarni sustav proračuna. Godine 1952. u upotrebu je ušao prvi sovjetski elektronski računski stroj, šest mjeseci prije američkog računala EDVAC.
Proizvodnja sovjetskih fasetiranih čaša počela je 11. rujna 1943. godine. Vjeruje se da je Vera Muhina, autorica skulputre "Radnik i kolhoznica", bila u grupi koja je radila na ovom projektu. Stranice su kaljenom staklu davale dodatnu čvrstoću i olakšavale upotrebu u stroju za pranje posuđa. Broj faseta mogao je varirati od 10 do 20. Čaša sa 16 stranica smatrala se "klasičnim" uzorkom. Također, to što se znalo da je zapremina dijela s fasetama 200 grama, a do ruba kružnog oboda 250, bilo je korisn0 u svakodnevnoj upotrebi. Čaše su postale jedan od najuspješnijih primjera sovjetskog industrijskog dizajna.
Zamjena srca aparatom koji je napravio čovjek bio je jedan od najtežih zadataka u medicini. Godine 1937. Vladimir Demihov, još kao student treće godine, stvorio je prvo umjetno srce na svijetu. Kompaktna pumpa s ventilima i elektromotorom omogućavala je cirkulaciju krvi. Pomoću njega pas na kojem je vršen eksperiment ostao je u životu duže od dva sata. Demihov je objavio prvu u svijetu tematsku monografiju posvećenu transplantaciji vitalnih organa tijekom eksperimenta. Kasnije osmišljeni uređaji pacijentima omogućavaju da žive do presađivanja donorskog srca.
U siječnju 1930. godine lansiran je izum Pavla Molčanova za prikupljanje podataka o atmosferi. Balon ispunjen vodikom nosio je kratkovalni radioaparat. Njegovi signali prenošeni su na specijalne zupčaste češljeve sa strelicama. Kako se strelica pomicala s jednog zuba na drugi, signal se mijenjao. Sličan model osmišljen je u isto vrijeme i u Francuskoj. Suvremene radiosonde mogu dostići visinu i do 50 kilometara, prenoseći podatke o tlaku, relativnoj vlažnosti, brzini i pravcu vjetra. Primjenjuju se osim u meteorologiji, i u avijaciji, energetici, poljoprivredi, GLONASS sustavima.
Fizičar Aleksej Sokolov pretpostavio je 1903. godine da ioni utječu na zdravlje ljudi i da njihova velika koncentracija u zraku može imati terapeutski učinak. A biofizičar Aleksandar Čiževski pronašao je način da "oživi" zrak u prostorijama, provodeći prve eksperimente 1927. godine. Njegov emiter negativnih aeroiona podsjećao je na mrežasti luster s mnogo šiljatih iglica, spojen s negativnim polom izvora visokog napona. Kada se uključi, luster Čiževskog emitira elektrone koji se vezuju za molekule kisika. Tako zrak u prostoriji postaje svjež. Danas se ionizatori stavljaju u male kutije.
Liječnik Vasilij Sutugin primijetio je 1865. godine da se krv može konzervirati tako što se prvo iz nje ukloni protein fibrin da se ne bi zgrušavala. S razvojem ove ideje nastavilo se u 20. stoljeću. Godine 1926. u Moskvi je s radom počeo Institut za transfuziju krvi. Bavio se problemima pripreme krvi, stvaranja seruma i zamjene krvi kod ljudi kojima je to neophodno. 1932. godine u Sankt-Peterburgu otvorena je prva banka krvi na svijetu koja se bavila njezinim prikupljanjem od donatora i skladištenjem. Liječnici Antonin Filatov i Nikolaj Kartaševski predložili su da se konzervirana krv razdvoji na plazmu i crvena krvna zrnca, što inače i dalje svakodnevno spašava brojne živote.
Aparat, koji privremeno obavlja funkcije pluća i srca, osmislili su 1926. godine fiziolozi Sergej Brjuhonjenko i Sergej Čečulin. U prvim modelima "autojektora" krv su pumpale dvije mehaničke pumpe s ventilima. Godine 1937. Vsevolod Jankovski izmislio je oksigenator koji zasićuje krv kisikom i uklanja iz nje ugljikov dioksid. Uređaji su spojeni u "umjetno srce i pluća". Istovremeno, sličan uređaj razvio je američki znanstvenik John Gibbon. Sovjetski znanstvenici prvi su osmislili takav uređaj i predložili njegovo korištenje u kardiokirurškim operacijama, ali su ga u SAD-u počeli primjenjivati u praksi nekoliko godina ranije.
Prvi električni glazbeni instrument razvio je fizičar pronalazač i glazbenik Lav Termen 1920. godine. Kada se ruke izvođača kreću u elektromagnetnom polju koje formiraju dvije antene, mogu se mijenjati frekvencija i jačina zvuka. Po boji zvuka, teremin (još poznat kao termenvoks) na neki način nalikuje na nježni ljudski glas. Zahvaljujući podešavanjima zvuk može imati različite nijanse. Poslije koncerata Lava Termena u inozemstvu 1930-ih, nastale su čitave škole sviranja teremina. Posljednjih desetljeća instrument je doživio neku vrstu renesanse.
Prvu figuru akrobatskog letenja izveo je Petar Nesterov 1913. godine. Bila je to "mrtva petlja" na avionu Nieuport IV, zatvoreni okret u vertikalnoj ravnini. Ime figure potječe od činjenice da su brojni pokušaji njezinog izvođenja najčešće završavali uništenjem aviona i pogibijom pilota. Nesterovljevi proračuni pokazali su se kao najtočniji, a naziv "Nesterovljeva petlja" ušao u upotrebu.
Nešto što bi se moglo nazvati kaučukovom groznicom vezuje se za kraj 19. i početak 20. stoljeća, a natjerala je kemičare da traže zamjenu za prirodnu gumu. Godine 1900. kemičar Sergej Lebedev uspio je dobiti izopren, jedan od osnova za proizvodnju umjetnog kaučuka, a 1910. godine proizveo ga je od derivata etil alkohola. U laboratoriju tvornice "Treugoljnik" paralelno s ovim dostignućima Boris Bizov razvio je tehnologiju za proizvodnju sintetičkog butadien kaučuka. Sredinom 1920-ih počela je industrijska proizvodnja sintetičkog kaučuka, a 1932. godine u Jaroslavlju nikla je prva tvornica za njegovu proizvodnju u svijetu. Danas se ovaj materijal koristi za proizvodnju guma, raznih zaptivki i podnih obloga.
Lutkarska animacija nastala je zahvaljujući... baletu! Koreograf Marijinskog teatra Aleksandar Širjajev, radeći na predstavi, koristio je lutke. Fiksirao ih je u scenskim pozama i skicirao. Crteži su spajani u metrima dugačke trake, a na papiru je nicala slika baletnke predstave. Pošto je u Europi kupio ručnu kameru, Širjajev je napravio maketu kazališne scene, gdje je počeo postavljati scene iz predstava. Na traci su figure oživljavale i kretale se elegantnim baletnim koracima. Tako je ovaj koreograf postao tvorac prvih lutkarskih filmova. Povjesničari baleta danas rekonstruiraju predstave tadašnjeg Marijinskog teatra upravo na temelju tih zapisa.
Godine 1906. knez Boris Golicin, član posebne komisije za proučavanje seizmičke aktivnosti, razvio je prvi seizmograf u povijesti, koji je mehaničke vibracije pretvarao u električnu energiju. Za klatno je bio pričvršćen žičani okvir, postavljen u stalno magnetno polje. Tijekom potresa, vibracije okvira dovodile su do pojave električnog signala, koji se prenosio do galvanometra. A on je, pak, tjerao pisaljku da oscilira, crtajući seizmogram na roli papira. Ovaj je uređaj omogućio registriranje čak i udaljenih potresa. Prvi digitalni seizmografi pojavili su se tek 1960-ih.
Vjeruje se da je na ideju da vatru ukroti na ovaj način Aleksandar Loran došao zagledavši se u kriglu piva. Premda je mnogo vjerojatnije da pronalazak novog načina gašenja požara potječe iz suočavanja s njegovim posljedicama na naftnim poljima u Bakuu. Godine 1904. Loran je patentirao spoj baze i kiseline, natrijevog bikarbonata i aluminijevog sulfata s dodatkom raznih primjesa, uključujući korijen sladića. Oni su se u generatoru miješali s vodom i stvarali pjenu. Rastvor je bio lakši od goriva i slobodno se širio kroz zapaljenu naftu, doslovno blokirajući kisik.
Fotograf i istraživač Sergej Prokudin Gorski 1902. godine uputio se u Njemačku učiti kod znanstvenika Adolfa Miethea. I stjecanje znanja isplatilo se. Stvorio je vlastitu tehnologiju proizvodnje dijapozitiva u boji. U tu svrhu fotograf je koristio trostruku ekspoziciju. Slika je fiksirana na ploču kroz tri filtera: crveni, zeleni i plavi. Fotografija je bivala izuzetno efektna.
Tehnika glumačke vještine, koju je razvio ruski redatelj Konstantin Sergejevič Stanislavski, inspirira glumce širom svijeta više od jednog stoljeća na stvaranje markantnih, nezaboravnih, junaka kako na pozornici, tako i na filmskom platnu. Sustav se zasniva na tri postulata. Glumac mora nedvosmisleno prenijeti određene emocije gledatelju, posjedovati vlastito iskustvo ili se okrenuti mašti i duboko proživjeti situaciju u kojoj se junak nalazi. Anthony Hopkins, Daniel Day Lewis, Joaquin Phoenix pristalice su sustava Stanislavskog godinama. Sustav Stanislavskog, također, nalazi se u osnovi metoda koje su razvili Lee Strazberg, Sanford Meisner i Stella Adler u SAD-u.
Konstantin Perski 1899. godine podnio je u Peterburgu referat o elektronskom viđenju na daljinu. Nekoliko godina kasnije fizičar Boris Rozing formulirao je princip "viđenja na daljinu" putem prenosa slike s predajnog na prijemni uređaj s elektronskom cijevi, kineskopom koji je pretvarao električne signale u svjetlosne. Već 1928. godine znanstvenici Boris Grabovski i Ivan Beljanski prvi su put prenijeli pokretnu sliku. 1931. godine gotovo istovremeno dokumente za registraciju patenta prijenosne elektronske ijevi, koja reproducira sliku u boji, podnijeli su Semjon Katajev u SSSR-u i Vladimir Zvorikin u Sjedinjenim Državama.
Tijekom eksperimenta sa širenjem električnih vibracija u atmosferi fizičar Aleksandar Popov izumio je instrument koji je mogao primati na distanci elektromagnetne signale. Uređaj je demonstrirao 7. svibnja 1895. godine i pomoću Morseovog koda poslao kratku poruku. Popov je smatrao da će njegov izum pomoći uhvatiti elektromagnetne valove u atmosferi, ali je zapravo stvorio prvi radioprijemnik. Gotovo u isto vrijeme kad i ruski znanstvenik sličan uređaj razvio je inženjer Guglielmo Marconi.
Prvom profesionalnom filmskom kamerom smatra je "Kinematograf" braće Lumier kojim su snimili čuveni "Ulazak vlaka u stanicu". Međutim, dvije godine prije njegove pojave, 1893. godine, mehaničar Josif Timčenko osmislio je mehanizam zahvaljujući kojem su se isprekidano mijenjali kadrovi. U suradnji s pronalazačem Mojsejem Frejdenbergom razvio je kinetoskop koji je koristio ovaj mehanizam, a snimanje je vršeno na disk fotografskoj ploči. Oni su uspijeli snimiti dva kratka filma na Odeskom hipodromu, takozvane "žive fotografije" koje su se pokretale pomoću električnog stroja.
Botaničar Dmitrij Ivanovski, koji se 1892. godine bavio istraživanjem bolesti mozaik duhana, došao je na ideju da su uzročnici ove bolesti bakterije i odlučio ih pomoću filtriranja izolirati. Međutim, otkrio je da je i poslije prolaska kroz sitni porculanski filter ekstrakt lista duhana i dalje ostajao zaražen. Minijaturne mikrobe Ivanovski je nazvao živim zaraznim česticama, drugim riječima otkrio je prvi virus. Do istih zaključaka gotovo istovremeno došao je i nizozemski mikrobiolog Martinus Willem Beijerinck, koji je nove mikroorganizme nazvao virusima. Otkrivanje štetnih mikroorganizama u današnje vrijeme omogućava sprečavanje smrtonosnih bolesti.
Ipolit Romanov, tvorac prvog ruskog elektromobila, razvio je 1889. godine električni omnibus. On je mogao primiti 15 osoba, razvijao je brzinu od 11 kilometara na sat i imao autonomiju kretanja od 60 do 70 kilometara. U Gatčini su organizirane i probne vožnje i činilo se da sve ide u pravcu pokretanja linijskog prometa električnim autobusima. Gradske vlasti Sankt-Peterburga dale su dozvolu, ali Romanov zapravo nije uspio pronaći financijska sredstva. Prvi električni autobusi nisu ni ušli u proizvodnju. A 1906. godine u Engleskoj je uspostavljena prva linija na kojoj je prometovao električni autobus.
U mnogim hotelima ili trgovačknim centrima vrata se ispred posjetitelja otvaraju doslovno sama od sebe. To radi fotoćelija. Godine 1888. Aleksandar Stoletov eksperimentalno je pokazao kako svjetlost utječe na struju. U staklenoj posudi napunjenoj plinom postavio je dvije elektrode - na svjetlosti, kao rezultat interakcije elektrona s katode s atomima plina, nastala je struja čija se jačina povećavala. Stoletov je formulirao tri zakona fotoelektričnog efekta, a 1905. godine Albert Einstein razvio je teoriju koja ih je objasnila. Sada se fotoćelije koriste i u solarnim panelima i u sustavima pametnih kuća.
Aerofotoaparat Sreznjevskog bio je prvi, specijalno prilagođen uređaj za snimanja iz zraka. Pričvršćivao se na nosače s objektivom okrenutim nadolje. Kako bi se napravila snimka, trebalo je u prorez staviti ploču sa svjetlonepropusnom ovojnicom iz koje je ona izlazila već unutar fotoaparata. 1886. godine pomoću ovog aparata napravljene su prve snimke. Danas se snimanje iz zraka obavlja s bespilotnih letjelica.
Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju 1909. godine dobila su dvojica znanstvenika, Rus Ilja Mečnjikov i Nijemac Paul Ehrlich. Obojica su došla do velikih otkrića u oblasti imunologije. Ehrlich je otkrio antitijela, stanice koje se formiraju u serumu krvi kao odgovor na pojavu tvari-agresora. A Mečnjikov je otkrio stanice fagocita koje gutaju biološke čestice. Na taj način imunološki sustav čovjeka štiti organizam od različitih patogena. Otkriće je nazvano fagocitozom. Svoju teoriju Mečnjikov je predstavio 1883. godine. Ovaj je znanstvenik smatrao da bolest nije ništa drugo nego borba između vanjskih mikroba i fagocita u organizmu, koji ustaju u njegovu zaštitu. Otkriće fagocitoze praktički je objasnilo kako nastaju bolesti u čijoj je osnovi nedostatak imuniteta.
Oduševljen idejom o osvajanju svemira, Konstatin Ciolkovski počeo je razvijati strojeve koji su u stanju putovati do dalekih zvijezda. Znanstvenik je smatrao da se pomoću centrifugalne sile može podići u zrak letjelica. On je konstruirao prvi u svijetu centrifugalni stroj koji je postao prototip centrifuge. Tijekom eksperimenta u stroj je stavljao piliće i žohare i povećavao njihovu težinu nekoliko puta, proučavajući kako na žive organizme utječu značajna preopterećenja. I predvidio je da će prilikom letova u svemir u vrijeme lansiranja i slijetanja, čovjek morati podnijeti značajno povećanje gravitacije.
Premda je tramvaj postavljen na kotače prije svega u Njemačkoj, tvrtku Siemens u ovom izumu daleko je pretekao ruski artiljerac elektromehaničar Fjodor Pirocki. Eksperiment prelaska s vagona s konjskom vučom na električnu vuču Pirocki je započeo 1874. godine u Peterburgu, a 1875. postavio je prvu tramvajsku prugu dugu nešto više od kilometra. Struja se dovodila duž tračnice kroz kotače vagona do elektromotora, koji je prenosio vuču nazad na kotače. Novi vid prijevoza podigao je veliku buku, ali zapravo je ostao više atrakcija za publiku.
Godine 1874. Aleksandar Lodigin patentirao je žarulju s ugljičnom šipkom, a kasnije i s ugljičnim vlaknom. Poslije mnogo godina eksperimentiranja, stvorio je prototip koji je došao do nas, žarulju s volframovim vlaknom. U isto vrijeme, Pavel Jabločkov usavršavao je vlastitu "Jabločkovu svijeću", u kojoj je svjetlost nastajala zahvaljujući električnom luku između dvije izolirane šipke. Njegov izum sijao je jače, ali se više zagrijavao i zahtijevao je veći prostor.
U trentku kada se pojavio Periodni sustav kemijskih elemenata poznata su bila 63 elementa. Znanstvenik Dmitrij Mendeljejev, zapisavši na kartice njihove nazive i karakteristike, uspoređivao je nizove sličnih elemenata i početkom 1869. godine došao do jedinstvenog sustava. Na bazi sustava otkrio je fundamentalni periodični zakon, nalaženje elemenata u periodičnoj ovisnosti o njihovoj atomskoj masi. Zahvaljujući periodnom sustavu moglo se predvidjeti postojanje u znanosti tada nepoznatih kemijskih elemenata koji su kasnije došli na svoja mjesta.
Gdje su se drugdje mogli pojaviti radijatori ako ne u Rusiji s tako hladnim zimama. Franc San Gali, vlasnik tvornica za proizvodnju opreme za greijanje i vodoopskrbu, osmislio je 1855. godine "vruću kutiju". Prvi radijatori sastojali su se od debelih cijevi s vertikalnim diskovima u nekoliko redova i bili svojevrsna grijaća "harmonika". Pronalazak San Galija bio je uspješan. On je smislio i ruski naziv uređaja - baterija. Njegova je ideja uskoro prihvaćena i u drugim zemljama, a danas radijatori centralnog grijanja zagrijavaju gotovo svaki dom.
Umjetnik Ivan Aleksandrovski bio je pasionirani ljubitelj fotografije. Nakon posjeta Europi, počeo se baviti dagerotipijama, otvorio svoj atelje i čak postao dvorski fotograf. Godine 1852. Aleksandrovski je izumio vlastiti aparat za snimanje trodimenzionalnih slika i ubrzo je javnosti pokazao stereo snimke. Kamera je, ustvari, bila kutija u kutiji: u unutrašnju kutiju umetalo se mat staklo, koje je osiguravalo oštrinu, i kaseta s pločom. Snimanje se obavljalo istovremeno kroz dvije leće i tako se dobivao stereo par fotografija.
U studenom 1834. u pisanom obraćanju Pariškoj akademiji znanosti fizičar-pronalazač Boris Jakobi opisao je princip kontinuiranog rotacijskog djelovanja elektromotora. Uređaj se sastojao od dva diska sa željeznim šipkama i komutatora na galvanskoj bateriji. "Pradjed" modernog jednosmjernog elektromotora dizao je teret od 4 do 5 kilograma na visinu od 30 centimetara za sekundu, stvarajući snagu od oko 15 vati. Jakobijev uređaj postao je preteča modernih uređaja, elektromotora koji se nalaze u gotovo svim kućnim aparatima, od hladnjaka do ventilatora.
Eksperimenti s podmornicama provođeni su u različitim zemljama doslovno čim je postalo moguće postići barem relativnu hermetičnost trupa i osmisliti sustav uranjanja. Inženjer Karl Šilder je 1834. godine izgradio prvu metalnu podmornicu u cjelini od metala, koja je posadi omogućavala da se kreće na dubini od 10 metara nekoliko sati. Godine 1865. podmornica Ivana Aleksandrovskog postala je prva ruska podmornica s mehaničkim pogonom. Podmornice Stepana Dževeckog, iako su bile prilično malih dimenzija, 1881. postale su prve serijske podmornice u ruskoj floti.
Prvi elektromagnetni telegraf stvorio je znanstvenik i diplomat Pavel Šiling 1832. godine. Tehnologija se zasnivala na efektu otklona magnetne igle pri interakciji s elektromagnetnim poljem. Šiling je također razvio kod u kojem je svako slovo abecede odgovaralo nekoj kombinaciji simbola, označenih crnim i bijelim krugovima na telegrafskom stroju. Prva telgrafska linija postavljena je u Zimskom dvorcu, čime je uspostavljena veza između ureda Nikolaja Prvog i kabineta vlade. Šilingove ideje preuzeo je pronalazač Boris Jakobi i izumio prvi telegrafski aparat na svijetu s tiskanjem teksta na papiru.
Kao domovina jednotračne pruge s pravom se uzima selo Mjačkovo u blizini Moskve. Lokalni inženjer, Ivan Elmanov, došao je na ideju o "cesti na stupovima". Vagoneti su se kretali duž greda od lijevanog željeza postavljenih na stupove, a vukli su ih, pak, konji koji su se kretali po zemlji. Pronalazač je obećao da će četiri konja upregnuta u takva kola moći prevesti više od 26 tona tereta dnevno. Godinu dana kasnije, 1821. godine, sličan uređaj patentirao je u Velikoj Britaniji Henry Palmer, a 1887. jednotračna pruga puštena je u promet u Sjedinjenin Državama.
Od davnina se glina koristila kod srašćivanja polomljenih kostiju. Ruski kirurg Karl Gibental predložio je 1811. godine fiksiranje udova gipsom: u tkaninu se utrljavala suha smjesa, a zatim se vlažila vodom. Na ovu ideju ruski liječnik došao je zahvaljujući zanimanju za skulpturu. 1843. godine, liječnik Vasilij Basov stavio je slomljenu ruku u kutiju od alabastera, koja je bila okačena na plafonu. Ali kao najefikasnija pokalazala se metoda Nikolaja Pirogova koji je 1852. godine prvi predložio stavljanje zavoja natopljenih gipsanom masom. I tako spasio mnoge pacijente ne samo od nepravilnog srastanja kostiju, nego i od amputacija. Takvi fiksirajući zavoji ostali su najčešći način liječenja prijeloma.
Smatra se da je gromobran 1752. godine izumio Benjamin Franklin, koji je stvorio spravu od žice i metalne šipke, koja je bila ukopana u zemlju, a drugim krajem se uzdizala nekoliko metara iznad kuće. Godinu dana kasnije, Mihail Lomonosov napravio je prve gromobrane u Rusiji. Uz jednu ogradu. Davne 1725. godine gromobran se pojavio na obiteljskoj kuli imanja Demidov u Nevjansku. Izgrađen je po naređenju Akinfija Demidova koji se bavio eksploatacijom zlata. Bilo da su radnici uzeli inicijativu u svoje ruke ili je on sam dao instrukciju, tek na krovu je postavljen metalni toranj s vjetrokazom, koji je pričvršćen na metalne grede. A one su bile povezane sa šipkama ukopanima u zemlju.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
