Edward Caylor i "Kapitan Spas" /
Igor DunajevskijTim Alfa Foxtrot 586 je 26. listopada 1978. letio na tajnoj i opasnoj misiji duž obale Kamčatke na vrhuncu hladnog rata. Njihova četverotaktna letjelica se srušila u vodu i gotovo odmah potonula pod ogromnim valovima koje je izazvala oluja na Beringovom moru. Zrakoplov se srušio za samo 90 sekundi, zapovjednik je nestao u moru, a 13 od 15 članova posade je ostalo plutati na dvije splavi.
Sovjetski ribolovac Mis Senjavina je bio jedini brod koji je bio dovoljno blizu da bi pomogao, a bio je usmjeren prema splavima na kojima su se nalazili Amerikanci, što je rezultiralo spašavanjem deset i vraćanjem troje mrtvih članova posade AF 586. Preživjelima je pružena medicinska pomoć, ali su bili zabrinuti da će se prema njima odnositi kao prema neprijateljskim špijunima. Međutim, prema njima su se odnosili dobro, a tjedan dana kasnije su izručeni SAD-u.
Dugo su se vremena sovjetskim mornarima divili u prekomorskim medijima, a bivši američki predsjednik Jimmy Carter je čak i poslao osobni telegram kako bi zahvalio sovjetskom kapetanu Aleksandru Arbuzovu.
"Dobro je da su nas pokupili pomorci iz Sovjetskog Saveza, a ne naši. Inače bismo umrli", započinje Ed Caylor, kopilot nesretnog špijunskog zrakoplova američke mornarice Alfa Foxtrot 6586 (AF586).
- U SAD-u su u to vrijeme, ako bi iz vode izvukli nekog toliko promrzlog, tu osobu odmah bacili u vruću kupku pa bi umrli jer bi sva hladna krv otišla u srce i uzrokovala srčani udar. No ruski su ribari znali bolje. Kad smo dospijeli na brod, dali su nam med, vruću vodu i čaj pomiješane zajedno. Toplina i slatkoća su bile odlične te su nas zagrijale iznutra prema van, a ne obrnuto. Odjeću su nam skinuli tek za pola sata i stavili nas pod vrući tuš tek kada nam je krv bila dovoljno topla.
"Mis Senjavina" / Arhivska fotografija
Nakon zrakoplovne nesreće se svih 13 članova posade moralo stisnuti na dvije splavi na napuhavanje koje su udarali valovi od 10 metara. Činilo se da im je jedina nada američki vojni zrakoplov koji je kružio iznad njih i pokušavao ih pratiti i dovesti spasitelje.
- U vodi smo bili do struka, bilo je nevjerojatno hladno, oko 4 stupnja. Nakon 12 sati sam bio gotovo mrtav u ledenoj vodi, tri osobe već su umrle. Ali odjednom smo vidjeli brod s upaljenim svjetilma. Netko na splavi je rekao: "Brod!" Čuo sam brodsku sirenu i nije bilo sumnje [da smo spašeni].
- Vidjeli smo reflektor i začuli ruske glasove. Prije no što smo se srušili u vodu na radaru smo vidjeli brod. I pokušali smo doći do njega. Do prije tri godine nisam znao da je naša zemlja zatražila od Južne Koreje da nas spase, no oni su rekli da je preopasno. Rusi su se radiom javili Aleksandaru Arbuzovu koji je rekao: "Naravno".
Spašeni Amerikanci na brodu "Mis Senjavina" / Osobna arhiva
Caylor se divi profesionalnosti sovjetskog kapetana i njegove posade.
- Jeste li gledali "Titanic"? Sjetite se kako su na kraju u mirnu vodu spustili lake brodove i namučili se. Aleksandar i njegovi ljudi su spustili splav za spašavanje u tim uvjetima kada je gotovo bio uragan. Samo zamislite: površina vode je tamo gdje ste vi i odjednom se 10 metara ispod pojavi brod. Apsolutno opasno! Kasnije su ribari s Mis Senjavina rekli da se Bog spustio s nebesa i smirio vodu. No Aleksandar je također morao upravljati brodom kako bi blokirao većinu tog vjetra. Zamislite kakva je vještina za to bila potrebna! Stvarno su riskirali svoje živote da bi nas spasili...
- Popili smo čaj s medom i osjećao sam kako mi se vraća energija. I danas pijem čaj s medom kada je hladno, i uvijek se sjetim kako me vratio u život na jednostavan i siguran način. Nevjerojatno je kakvu je razliku napravio. Od gotovo nesvjesnog stanja sam došao do toga da pišem poruku obližnjem američkom zrakoplovu koji je kružio iznad nas.
-Da, ponijeli su se kao jedan čovjek prema drugome. Bili su sjajni i vrlo znatiželjni. No mi nismo znali ruski pa nismo mogli dobro komunicirati. Osoba zadužena za radio je jedina znala engleski. Na brodu su bile prostorije u koje nismo smjeli ulaziti pa to nismo niti činili. Očito je da nismo išli na most ili u strojarnicu. No mogli smo hodati gdje god smo htjeli.
Mis Senjavinu je trebalo 48 sati da stigne do Petropavlovska-Kamčatskog. Američka posada je prevezena u bolnicu, a zatim poslana u Habarovsk i uskoro kući u SAD.
Trebalo je proći gotovo 25 godina da bi spasitelji i spašeni ponovno uspostavili komunikaciju. Pokušaji spašenih Amerikanaca da pošalju poruku ili paket posadi Mis Senjanina godinama su bili neuspješni, a Amerikanci su tek 2003. saznali ime svog spasitelja - Aleksandra Arbuzova. Uskoro su se uspjeli susresti s Aleksandrom i njegovom posadom u Las Vegasu.
- Pitao sam ga: "Aleksandre, zašto ste u teškim vremenima između Brežnjeva, Cartera i naših zemalja tražili i spasili američke vojne špijune? Rekao je: "Jer smo i vi i mi ljudi mora i morao sam doći po vas." Može li se to bolje sročiti?
- Nevjerojatan je, jako iskren i brižan. Postao je prava zvijezda u Las Vegasu, i morali mo u dati vremena za obitelj jer je stalno bio s nama. Rečeno mi je da je kapetan postao u vrlo mladoj dobi od 28 godina, i da je promaknut na viši čin zbog svojih odličnih rezultata.
Susret u Las Vegasu, 2004. Edward Caylor (prvi slijeva), Aleksandar Arbuzov (treći zdesna) i posada broda "Mis Senjavina" / Osobna arhiva
- Mislim da sam vidio Aleksandra na Senjavinu, ali on u tom trenutku nikad nije spomenuo da je kapetan.
Aleksandar Arbuzov je nedavno preminuo. Kada su ga zatražili da kapetanu pošalje svoje posljednje riječi, Ed je rekao: "Želim reći da sam danas živ samo zahvaljujući njemu. Uvijek ću ga se sjećati i svima ću pričati o njemu. Imali smo puno sreće da je Aleksandar bio kapetan tog broda. Hvala ti, Aleksandre."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
