Eduard Limonov (Savenko) napunio je 75 godina. Iako je već prilično zašao u godine, on je i dalje hazarderski nastrojen i radikalan, kako u umjetnosti, tako i u životu.
Sergej Karpov/TASS"Smatram sebe otpadom, otpadom društva... Ja sam otpad" - tako Eduard Limonov, poznati kontroverzni ruski pisac i autor preko 50 knjiga, počinje svoj prvi roman "To sam ja, Edička", napisan 1976. godine u New Yorku.
U knjizi se opisuje život lutajućeg ruskog emigranta Edičke (od imena Eduard) koji je u SAD-u živio u totalnom očajanju. Limonov je često naglašavao da se on razlikuje od tog svog lirskog junaka, ali je priznao da je to u znatnoj mjeri zapravo njegova vlastita biografija.
Limonov se tijekom 1970-ih otisnuo na Zapad, da bi se poslije 16 godina vratio u Rusiju. Zašto je napustio domovinu?
Omot prve Limonovljeve knjige posvećene njegovom životu u New Yorku.
AmazonLimonov nije bio više mlad kada je 1974. godine napustio SSSR. U početku je živio u Harkovu (današnja Ukrajina) kao provincijalni pjesnik i zvao se Eduard Savenko. Kasnije je svoj pankerski pseudonim Limonov uzeo kao prezime (asocira se s limunom i s ruskom riječju "limonka", koja u žargonu znači "ručna bomba") i preselio u Moskvu.
Najprije je morao raditi kao krojač da bi sastavio kraj s krajem, a s vremenom su njegovi stihovi postali popularni u boemskim krugovima umjetnika i pisaca koji nisu voljeli vlast, da bi se 1973. godine oženio manekenkom Jelenom Ščapovom, i nakon par godina napustio SSSR.
Nisu jasni razlozi zbog kojih je Limonov napustio Moskvu. On je 1992. godine pričao kako ga je KGB pokušavao nagovoriti da postane njihov doušnik i jedini izlaz je bio da napusti zemlju. Međutim, u drugom intervjuu, Limonov je rekao "da je to bilo uglavnom osjećaj otuđenja od mjesta u kome sam živio i želja da pronađe drugi put koji će ga primorati da ide naprijed".
Život u Americi nije usrećio Limonova. Žena ga je napustila čim su se nastanili u New Yorku. Potresen, usamljen i potpuno nepoznat, u nepoznatom gradu (i engleski je slabo govorio), pisac je "potonuo" na samo dno društva i živio od socijalne pomoći.
Prvi Limonovljev roman "To sam ja, Edička" nastao je u toj situaciji. Autor opisuje očajnog čovjeka, jadnog, ali arogantnog, koji je na rubu propasti. Taj gnjevni vapaj, prepun prokletstava i pornografskih scena, tretira se kao Limonovljeva "ispovijest". Glavni junak Edička plače zbog Jelene i pokušava svoju bol svladati besmislenim seksom sa ženama i muškarcima, odvratnim pijanstvom i zlobnim negiranjem svega oko sebe.
Ovaj pisac je uvijek bio radikalan - i u inozemstvu, i po povratku u domovinu. (Fotografija je napravljena 1994. godine na političkom mitingu).
Tatjana Kuzmina/TASSZa razliku od mnogih emigranata, Limonov je prezirao američki "buržoazijski" način života. U knjizi "To sam ja, Edička" on piše: "Ja primam socijalnu pomoć. Živim od vašeg rada: vi plaćate porez, a ja ne mrdam ***... Što je, nećeš plaćati? A zašto si me onda koji *** natjerao da dođem ovamo? Sad gledajte što ćete s vašom propagandom, kad ste se već toliko potrudili oko nje".
Sve je to bilo samo djelomično točno jer je Limonov ipak radio. Primjerice, radio je kao pomoćnik konobara, kao korektor u ruskom časopisu, i kao običan radnik u vili jednog milijunaša. Ali on se želio svidjeti ljudima na marginama društva: Radničkoj stranci trockista, beskućnicima, pankerima i rokerima. U priči "Prvi punk" on se sjeća kako je čitao poemu Vladimira Majakovskog "Lijevi marš", sa scene na jednom "žešćem" punk koncertu.
Limonov 1987. godine, u svojoj "francuskoj epohi", dok je živio u Parizu sa svojom drugom ženom.
Limonov je, ipak, sanjao o uspjehu i očajnički pokušavao objaviti svoj roman. Otprilike tridesetak američkih izdavačkih kuća je odbilo tiskati "Edičku", smatrajući da je tekst frapantan i antikulturan.
Izdavača je pronašao 1979. godine u Francuskoj. Bio je to Jean-Jacques Pauvert, koji je ranije objavio djela Marquisa de Sadea. "Ja sam njegov veliki dužnik. On je 'otkrio' mene", reći će Limonov kasnije. U Francuskoj je roman dobio drugačiji naziv: "Ruski pjesnik preferira stasite crnce".
Poslije toga je Limonov postao uspješan. Postupno se proslavio i mogao je živjeti od prodaje svojih književnih djela. Nastavio je pisati "izmišljene memoare", tj. priče o životu u Americi i Francuskoj, io svojim dječačkim godinama koje je proveo u Harkovu kao običan bandit. Od 1980. je živio u Parizu sa svojom budućom ženom Natalijom Medvedevom, pjesnikinjom i pjevačicom.
U Francuskoj je živio do 1991. Mijenjao je adrese i bavio se raznim stvarima (1987. je dobio francusko državljanstvo). Pored rada na svojim romanima i pjesmama pisao je i za međunarodni list L'Idiot, kao i za neka druga izdanja za koja su bili karakteristični ekstremni stavovi (kako desničarski, tako i ljevičarski).
Pored bavljenja politikom, pisac je u Parizu, kako izgleda, uživao u životu i toga se još uvijek sjeća s nostalgijom. "Bio sam potpuno oduševljen", opisuje on svoje šetnje kroz glavni grad Francuske u kasnije objavljenoj knjizi "Pod pariškim nebom" i ponekad je glasno vikao na ruskom: "O, to sunce! O, taj vjetar sa Seine!"
Na ovoj fotografiji (iz 2015. godine) Limonov je mnogo stariji nego u razdoblju svog boravka u Francuskoj, ali je njegov brutalni stil i dalje prepoznatljiv.
Međutim, čim se SSSR raspao, Limonov je napustio Francusku i vratio se u Rusiju gdje je stanje bilo kaotično i sve se mijenjalo iz dana u dan. Tu se on prikazao svijetu kao sasvim drugi čovjek, prije kao radikalni političar, nego kao pisac. Osnovao je svoju vlastitu stranku, proveo nekoliko godina u zatvoru... Ali to je već druga priča.
Pročitajte i: Tko je bio jedan od najkontroverznijih umjetnika suvremene Rusije?
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
