U otprilike isto vrijeme kada je 1930-ih osnovan Sojuzmultfilm, veliki reformator svjetske kinematografije Sergej Ejzenštejn upoznao je drugog priznatog genija po imenu Walt Disney. Sovjetski redatelj tog se susreta prisjetio u članku pod naslovom "Disney".
"Disneyjeve životinje, ribe i ptice imaju običaj istezati se i skupljati. <...> Taj poklik optimizma mogao se postići samo crtežom. Ne postoji takav kutak zaista snimljene kapitalističke stvarnosti koji bi mogao, bez da bude lažan, prikazati takvo optimistično ohrabrenje! No, na sreću, postoje linije i boje. Glazba i animacija. Disneyjev talent i „veliki tješitelj“ poznat kao kino.“
Tijekom Drugog svjetskog rata veliki tješitelj postao je veliki propagandist. Animacija je za to bila savršena: neprijatelj se mogao nacrtati onoliko monstruoznim i grotesknim koliko je to dopuštala mašta.
Gotovo istodobno, 1942. godine, Disney je objavio grotesknu fantaziju o nezgodama Paška Patka u Trećem Reichu, dok su 1941. godine sovjetski animatori napravili agitprop crtić „Što Hitler želi?“. Želi vratiti zemlju zemljoposjednicima i tvornice kapitalistima, naravno. Ono što zapravo dobije je razumljivo – brzu smrt sovjetskim bajunetom.
U vrijeme mira animacija je opet počela ispunjavati svoju obrazovno-zabavnu funkciju. Igra mačke i miša, koju zna svako dijete, na ekran je doveo studio Metro-Goldwyn-Mayer 1940.
Otad su oči cijelog svijeta uperene na Toma i Jerryja i njihov odnos pun ljubavi i mržnje (uglavnom mržnje). Tom i Jerry došli su u SSSR ranih 80-ih, kada su kućni videorekorderi i kazete postali uobičajeni. No sovjetski su gledatelji već vidjeli nešto slično. Umjesto mačke i miša, radilo se o vuku i zecu iz ruske bajke.
Sovjetska je animacija inspirirala i bila inspirirana i drugim studijima uz Disneyja. Primjerice, engleski crtani film „Doktor Dolittle“ (1971.), nastao prema knjizi Hugha Loftinga, utjecao je na sovjetskog „Doktora Ajbolita“ (1984.), koji je nastao prema priči Korneja Čukovskog.
Drugi primjer je sovjetski „Domovjonok Kuzja“ (1984.) koji je očito bliski rođak „Pumukla“ (1982.), jednog od heroja njemačkog animiranog filma.
Nesporni uspjeh sovjetske animacije je crtić „Winnie the Poohi svi, svi, svi“. Tko bi pomislio da će „Winnie the Pooh“ (1969) osvojiti srca sovjetske publike svih uzrasta i postati kulturni mem?
To se dogodilo zahvaljujući Borisu Zahoderu i njegovom izvrsnom prijevodu Milnovske bajke (1958.), kao i trudu redatelja/animatora Fjodora Hitruka i ekipi iz Sojuzmultfilma.
Na koncu možemo usporediti Disneyjev crtić „Ljepotica i zvijer“ (1991.), temeljen na francuskoj bajci Charlesa Perraulta, i sovjetski crtić „Grimizni cvijet“ (rus. „Alenjkij cvetoček“, 1959.), temeljen na istoimenoj bajci Aksakova (1868.), koji se u velikoj mjeri oslanjao na Perraultovo djelo.
Tvrdnja da su crtani filmovi različitih zemalja slični istinita je. Bajke nekih temalja dosita nalikuju jedne drugima, no bajke svoje ideje crpe iz mitologije koja se u principu ne razlikuje jako širom svijeta, od plemena Papue Nove Gvineje do naroda drevne Mezopotamije i slavenskih predaka današnjih Rusa. Dakle, umjesto da nas ta sličnost čudi, prihvatimo da smo sličniji nego što mislimo.
