Bolje lijepa nego vjerna: ruska književnost u hrvatskom prijevodu

Na rusku klasiku nailazimo često dok švrljamo po Hreliću, izvlačimo je iz proizvoljnog niza u kojem pod nedjeljnim jutarnjim suncem stoji rame uz rame s udžbenicima iz povijesti, stručnim knjigama iz vrtlarstva i pornografskim časopisima. Na policama zagrebačkih antikvarijata pamtimo plava sabrana djela Dostojevskog, s nazivima u zlatotisku, šarena Tolstojeva djela s velikim piščevim portretom na omotu, kričavo crvena izdanja Jutarnjeg lista s kojih se smiješe (a što drugo?) malene babuške. Međutim, skoro nikad se ne zapitamo o prevoditeljima i njihovim strategijama prenošenja teksta s jednog jezika na drugi.  

Lav Tolstoj u jednom kliku U projektu digitalizacije Tolstojevog stvaralačkog nasljeđa bili su uključeni volonteri – obični ljudi, amateri koji vole rusku književnost.

No prijevod je često odgovoran za recepciju pojedinog autora u novoj kulturi. Zna se dogoditi da izuzetna knjiga na jednom jeziku postane, zbog lošeg prijevoda, književnim šundom na drugom. Takav je kod nas bio slučaj s romanom „Sanjin“ Mihaila Arcibaševa, jednog od najskandaloznijih djela svjetske književnosti XX. stoljeća koji je u Hrvatskoj prvi put izašao 1917. u kroatiziranom prijevodu Dragoslava P. Đorđevića, a koji je hrvatska kritika primila za primjer erotske petparačke literature. Kad govorimo o prevođenju unutar slavenske grupe jezika, prevoditelji često dolaze i u napast, pa ne provjeravaju, ma koliko god to smiješno zvučalo, one riječi koje im jednako ili slično zvuče riječima vlastitog jezika. Takve greške, na što je ukazivao Ivan Slamnig, pronalaze se i u prijašnjim prijevodima Puškinovog „Evgenija Onjegina“ (npr., ruski „izmeny“, što je preljub ili izdaja, prevodi se kao mijene itd.). Od novijih primjera može se spomenuti, recimo, Bauerov prijevod ruske avangardne pjesnikinje Cvetajeve u kojem cijenjeni hrvatski pisac rusku riječ „magaziny“ prevodi kao časopis, umjesto trgovina, a „vino“ kao sladostrasan napitak, a ne krivnja (detaljnije vidi ovdje). Dakle, vrlo vjerojatno da i drugi hrvatski prijevodi obiluju takvim prevoditeljskim „kiksevima“, te je na hrvatskoj rusistici i rusofonoj zajednici da osvijesti i ispravi tu nepravdu nanesenu ruskim piscima.

Malen, ali vrlo važan doprinos tom problemu mogli smo čuti prošli tjedan na predavanju Irene Lukšić: „Prevoditelji s ruskog između dva rata, koristi i štete“ na 7. Zagrebačkim prevodilačkim susretima. Svatko tko je iole upoznat s ruskom književnošću, morao se susresti, bilo kroz prijevode (Aksjonov, Bunin, Jerofejev, Harms, Zoščenko, Pelevin, Platonov, Čehov, Brodski, Puškin itd.) bilo kroz mnogobrojne članke na temu ruske kulture, s djelatnošću Irene Lukšić. Iako je sažeto predavanje imalo više informativan karakter, autorica je uspješno naznačila „koristi i štete“ različitih tipova prevođenja ruske književnosti koje su, stjecajem različitih okolnosti, nastale u hrvatskim prijevodima.

Književna svetišta Moskve Tragovi Tolstoja, Čehova, Pasternaka, Bloka, Ljermontova, Solženjicina... U okolini ruske prijestolnice postoji velika koncentracija mjesta na kojima su nastala najveća djela svjetske književnosti. Ove kuće, imanja i groblja često sami po sebi predstavljaju prave romane i „djelić raja nedaleko od Moskve“.

Naime, još u 19. st., otkad raste potreba za proučavanjem slavenske književnosti, ruski pisci prevode se u dvama tipovima prekodiranja. Najprije nastaje ekspresivan (ili receptivan) prijevod Karamzinove povijesne pripovijesti „Marta-posadnica“ iz pera hrvatskog povjesničara i književnika Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Taj prijevod bio je, dakle, orijentiran na plan sadržaja iz kojeg su se oblikovale osobitosti plana izraza. Sasvim drugačiji pristup ruskim pripovjedačima XIX. st., osobito stvaralaštvu Ivana Sergejeviča Turgenjeva, nalazimo u društveno-analitičkim prijevodima Josipa Miškatovića, nakon kojih su hrvatsku realističnu prozu (Gjalski, Draženović, Kozarac, Leskovar) preplavili mnogobrojni rusizmi. Značaj Miškatovićevih prijevoda primijetio je i Krleža, govoreći o „turgenjevštini“ i njezinom utjecaju na razvoj hrvatske proze.

Ako je do Oktobarske revolucije vladala spontanost u odabiru tema prijevoda, od 1917. pa sve do kraja Drugog svjetskog rata ciljano se biraju naslovi ruskih knjiga, smatra Irena Lukšić. U tom razdoblju sovjetske književnosti, August Cesarec i Vladimir Ćopić kroz svoje prijevode Gorkog, Lenjina, Bogdanova i Staljina nastoje ponajprije pridobiti suborce, dok je literarna vrijednost djela ostavljena u drugom planu. No tad djeluje i Irina Kunina Aleksander, ruska spisateljica i voditeljica literarnog salona u Zagrebu koji su posjećivali mahom lijevo orijentirani intelektualci na čelu s Miroslavom Krležom. Njezina prevoditeljska djelatnost bila je izuzetno plodna (Blok, Jesenjin, Zamjatin, Zoščenko, A. Tolstoj, Majakovski), ali doprinos, prema mišljenju Irene Lukšić, malen. Naime, Irina Aleksander temeljila je svoj rad na radikalnom jezičnom (mikrostilističkom) prijevodu, pokušavajući „dočarati“ na hrvatskom jeziku kako, recimo, ruski simbolički pjesnik Blok zvuči na ruskom. Dakle, ograničila se na transponiranje umjetničkog djela, ostavljala je zajedničke korijene riječi, a pritom ignorirala njihova različita značenja.

Između ćudi i logike: nekoliko zanimljivih činjenica o ruskom jeziku Pravila ruskog jezika su složena i mnogobrojna. Osim toga, postoji jako puno iznimaka koje ne podliježu tim pravilima. Ponekad se čak ni profesionalni lingvisti ne mogu složiti oko toga kako je pravilno upotrebljavati neku pojedinu riječ. A kako je tek onda običnom čovjeku? S druge strane, kad bi se jezik samo rukovodio za logikom, vjerojatno ga ne bi bilo tako zanimljivo proučavati...

Od prevoditelja između dva svjetska rata mora se spomenuti Nikola Andrić, u čijoj su izdavačkoj kući „Zabavna biblioteka“ izlazili nedorađeni kroatizirani prijevodi ruskih autora, uključujući i gore navedenog „Sanjina“ Arcibaševa. Zanimljivo je da je u istoj toj kući trebao izaći prijevod romana „Večer kod Claire“ Gajta Gazdanova, ruskog emigrantskog pisca. Taj roman izašao je puno kasnije, kao i vjerodostojniji prijevod Arcibaševog „Sanjina“, u zagrebačkoj izdavačkoj kući „Disput“, u prijevodu Irene Lukšić. U novom prijevodu uzete su u obzir neke Gazdanove primjedbe na rusko izdanje, koje je autor 1932. pisao tadašnjem prevoditelju Nikoli Nikolajeviću. Drugi prevoditelj svakako je Isidor „Iso“ Velikanović sa čijim smo se prijevodima ruskih pisaca susreli još kao srednjoškolci. Njegov rad Irena Lukšić ocjenjuje kao izuzetno uspješan, a karakterizira ga nadasve živ hrvatski jezik. Radi se o slobodnom tipu prijevoda u kojem je „prevoditelj zapravo tumač u drugoj kulturi“. Velikanovićev prijevod „Zločina i kazne“ Dostojevskog, u čudnovatoj kombinaciji s onim novijim Zlatka Crnkovića, možete čuti u zagrebačkoj Gavelli, gdje je taj slavni roman trenutno na repertoaru.   

Važnost novijih prijevoda ruskih klasika je neosporna. Prije par godina u Njemačkoj je izašao 21. prijevod Tolstojeve „Ane Karenjine“. Ta činjenica dovoljno govori sama za sebe. Ne samo da smo dužni ispraviti greške prijašnjih prijevoda, nego se i suvremeni hrvatski jezik znatno razlikuje od Velikanovićevog i Crnkovićevog jezika. Promijenila se i stvarnost na čijoj pozadini percipiramo djela. Zato oboružajmo se različitim prijevodima ruskih klasika s Hrelića i osuvremenimo ih u novim prijevodima.