Polifoni pjev bajkalskih starovjeraca

25 prizora iz vremeplova: Semejski starovjerci sačuvali su narodnu kulturu Rusije iz doba prije Petra Velikog. Ilustracije portala Ministarstva kulture RF, kultura.rf

Semejski starovjerci su nastali daleko od područja istočno od Bajkala (Zabajkalʹe). Patrijarh Nikon je 1652. započeo reformu u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, želeći ispraviti bogoslužbene knjige i obrede, tj. uskladiti s grčkim. Patrijarha je u toj želji podržao i car Aleksej Mihajlovič, jer je Nikonova reforma bila usko povezana s idejom stvaranja pravoslavne imperije. Izmjene su unošene u tekstove molitava i liturgiju, kao i u obred krštenja i pokajanja, tj. ispovijesti. Tada je propisano da se treba krstiti s tri, a ne s dva prsta, da križ treba prikazivati ​​s četiri kraka, a ne s osam, i umjesto velikih „metanija“ uvedene su male. Izmijenjeno je i crkveno „pojanje“ i gotovo da je ukinuta polifonija, inače vrlo omiljena u Rusiji. Knjige bogoslužja nisu ispravljane po uzoru na drevne, nego na suvremene grčke tekstove.

Mnogi svećenici i vjernici doživjeli su Nikonove reforme kao herezu i nisu je željeli prihvatiti. Zaštitnici stare pobožnosti tada su dobili ime „staroobrednici“ ili „starovjerci“. Vlasti su ih progonile, a oni su bježali na granične teritorije ili u inozemstvo. Tako su se pojavili „Keržaci“ u Sibiru, „Lipovani“ u Rumunjskoj, „Nekrasovci“ u Turskoj i „Poljaci“ u Starodublju i na rijeci Vetki (tada je to bila poljsko-litvanska država, „Žeč Pospolita“).

Vlasti Rusije su 1764. u nekoliko navrata pokušale vratiti starovjerce iz inozemstva u Rusiju. Carica im je najprije ponudila da se dobrovoljno vrate, a zatim je poslala vojsku. Gotovo 35.000 starovjeraca preseljeno je iz Vetke (danas teritorij Bjelorusije) u najdalji dio Sibira, regiju „iza Bajkala“. Starovjerci iz poljsko-litvanske države preseljeni su zajedno sa ženama i djecom, za razliku od pojedinačnih prognanika, i zbog toga su se s vremenom prestali nazivati „Poljaci“ i dobili su ime „Semejski“ (u prijevodu: „obiteljski“). Krajem 18. stoljeća u Zabajkalskoj regiji bilo je već 30 njihovih naselja.

Ruski starovjerci iz delte Dunava U delti na ušću Dunava u Crno more danas, kao i prije tristo godina, žive neobični Rusi koji govore na arhaičnom ruskom i ispovijedaju pravoslavlje starog obreda. „Ruski vjesnik“ vas upoznaje s poviješću, kulturom i suvremenim načinom života Rusa Lipovana, koji predstavljaju posebnu etničku grupu u Rumunjskoj.

Prošlo je nekoliko stoljeća, a Semejski starovjerci ostali su čvrsti duhom, vrijedni i vjerni tradiciji predaka. Postali su tipični stanovnici Sibira, ali su sačuvali narodnu kulturu Rusije iz doba prije Petra Velikog. Posjeta njihovom selu isto je što i putovanje kroz vrijeme. Na primjer, u selu Tarbagaj omanje brvnare nižu se ulicom kao zid tvrđave. Prozori se teško mogu dohvatiti rukom, a kapija je nepristupačna i visoka, ali je zato svaka kućica oličena jarkim bojama, na kapijama raste neobično cvijeće, a po dvorištima se šetaju paunovi. Kuće su ukrašene i rezbarijama karakterističnim za sjeverne krajeve, i ukrajinskim crtežima, i ovdašnjim burjatskim slikama. U lokalnim muzejima čuva se starinska nošnja, kakva se danas nosi na praznike ili nedjeljom. Sačuvan je način života iz 17. i 18. stoljeća, ali ni to nije sve. U selima Semejskih starovjeraca može se čuti i starinska glazba.

Semejski starovjerci su s koljena na koljeno prenosili jedinstvenu tradiciju crkvenog pjevanja, „znamenski napjev“ (rus: „znamennyj raspev“ ili „krjukovoe penie“), koji je dobio naziv po posebnim notnim znakovima, „znamenima“. Nakon Nikonovih reformi znamenski napjev očuvao se u starovjerskoj crkvi kao jedini mogući način „pojanja“ u crkvenom bogoslužju.

Kod Semejskih starovjeraca nije postojala razlika između crkvenog i svjetovnog života, pa su crkveni „pojci“ majstorski pjevali i narodne pjesme. Važna odlika „semejskog“ pojanja bila je polifonija. Kako je pisao N.I. Dorofejev, „nijedan pravi majstor 'pojanja' neće sam zapjevati semejsku pjesmu, jer je ne može zamisliti u jednom glasu. Za pjevanje su potrebna bar dva 'pojca'.“

Vještina pjevanja ovog napjeva bila je na vrlo dobrom glasu. Postojale su škole za dječake u kojima je netko od obrazovanih 'pojaca' iz tog kraja godišnje obučavao 10-20 učenika, tj. učio ih čitati i pjevati crkvene tekstove. Nije teško izračunati da je za deset godina naselje dobivalo 100-200 profesionalnih crkvenih 'pojaca'. U zajednici Semejskih čak se pojavio fenomen 'pojačkih' zadruga, obiteljskih ili susjedskih.

Duhovna poezija Semejskih starovjeraca usko je povezana s njihovim načinom 'pojanja'. Oni su majstorski pjevali duhovne, povijesne, poučne i lirske stihove, koje su učili napamet slušajući ih od drugih. Te pjesme dočaravaju uznemirujuću atmosferu iz doba borbe starovjeraca za svoju vjeru i pjevaju o raskolu u ruskoj crkvi, o odnosu starovjeraca prema „svijetu punom sablazni“. U duhovnim stihovima često se citira Evanđelje i u didaktičkoj formi govori se o pokajanju i vječnim mukama za grijehe ljudske.

Semejski starovjerci su i unatoč progonu uspjeli sačuvati svoju tradiciju. Njihova kultura je zajedno sa 18 drugih tradicija iz različitih dijelova svijeta dospjela na listu remek-djela usmene i nematerijalne kulturne baštine svijeta.

Što učiniti u zemlji Semejskih starovjeraca?